…To su kipovi prividno neosjetljive epiderme, koji žele biti bez mane, građeni na neobičnom principu točnosti i preciznosti. To Stošić zamišlja kakva je trebala biti skulptura u Spartanaca. Metalni oklop navučen je na drveno tijelo ovih kipova poput maske koju priroda namiče leptiru da njegovu ranjivost pretvori u prijetnju. U svemu tome nema isprazne melankolije i suosjećanja. Zapravo, teško je reći gdje tu svršava kiparstvo, a gdje počinju kipareve podsvjesne alkemijske operacije. Ova misao nipošto nije proizvoljna, jer ovi kipovi kao i, očito, kipareve podsvjesne projekcije ciljaju deskripciji, odnosno stanju bezvremenosti…
Joško Belamarić, 1990.
…Stošić je mlad kipar. Pišući o mladom umjetniku, likovni kritičar nije odgovoran samo prema autoru, on stavlja na kušnju i sebe i svoju struku, povijest i teoriju umjetnosti. Je li likovna kritika znanost ili umjetnost, je li odlučno iskustvo i znanje ili intuicija? Može li likovna kritika objektivno, “povijesno” suditi i u sadašnjosti, pa i predviđati razvoj u budućnosti ili trajno vrijedeće sudove donosi samo post festum? Kao i obično, kao i uvijek u dilemama, mislim da je istodobno “sve u igri”. Poznavajući samo početak opusa Stošića, ako je u pitanju nastavak i razvoj ne postupam mudrom opreznošću, nego – svjestan pravila igre i sa svim dobrim i lošim iskustvom staroga igrača – igram “na sve ili ništa” i kažem: mislim da će se stvaralački napon ovoga kipara nastaviti, a vrijednost ostvarenja potrajati…
Radovan Ivančević, 1990.
…Nesporno, kipar mora riješiti problem materijala: kakav god on bio, kipar mu mora dati dušu, nametnuti mu kodove, udahnuti mu novi život koji je nužan njegovoj metamorfozi. Dalibor Stošić potpuno prirodno organizira susrete drva i metala kao da su oni oduvijek bili intimno povezani, vječni, učahureni, jedan i drugi, blisko povezani gustoćom riječi i čina koji ih oblikuju u jedinstvu. Tajna se veza rađa iz tog sudbinskog susreta, snažnog i stiješnjenog u oklopu vremena, ali i otvorenog modernosti jer ona priča o svijetu koji je težak, surov, bez ustupaka, gdje stvaratelj uvijek mora ostati onaj koji određuje pravila igre…
Jean-Louis Prat, 1995.
…Dalibor Stošić spaja, dodajući, kombinirajući predmete bez ičega zajedničkog, odvojenih egzistencija, oprečnih prošlosti. On sastavlja, zakiva, daje svojim otpacima novu priliku. Nastale forme plod su slučajnosti i nužnosti. One se sastavljaju, rastavljaju, integriraju i dezintegriraju slijedeći neku nedokučivu kemiju tvari koja raspoređuje, bez drugog razloga doli hira trenutka, prikladnost ili odstupanje, pretjeranost ili nedostatak. U svakom djelu pogled izolira, prepoznaje komadiće stvarnosti u kojoj postoji. U svakom djelu neki naš element vraća u područje pragmatične svakodnevnice, u buku ulice, kakofoniju tvornice. Ta prisnost s vulgarnim, s običnim vodi pogled prema susjednoj formi koja, pak, prepričava poetsku viziju kipara koji udružuje istrošeni predmet i pojavu neočekivanih silueta. Upravo u toj točki počinje skulptura. Ovu gestu su mnogi umjetnici ponavljali, stvarajući djela od otpada…
Gilbert Perlein, 1995.
…Stošić nepogriješivo priziva bujnost životnih oblika, makar i samo u jednom detalju (oku nosoroga ili zeca, repu komarče, oštećenom oklopu hrušta, “prozorčićima” bikova srca). Dakle, i kada nam se čini da se s redukcijom ne može dalje, da je forma dostigla svoj posljednji figurativni odziv prije uranjanja u bezobličje, još uvijek nemamo onu vrstu minimalizma koji bi kao u nekih drugih autora dosegao transhumani ili transzoomorfni prostor neasocijativnosti. Dapače, kod Stošića i u najminimalističnijim tvorbama gotovo da opstaju svi oni razlozi bujnosti, gotovo barokizacije života. Možda je to i stoga jer se radi o trajnoj zaokupljenosti autora prirodom, životnom bujnošću, različitošću vrsta, sloevanjem ljudske povijesti i mitologije. Uvijek podrazumijevani životni sadržaj konstanta je Stošićeve skulpture i brana njezinu prelasku s one strane podsjećanja na svijet kakav jest, među stvari ideja, teorijskih formula i konceptualnih konstrukcija…
Vinko Srhoj, 2009.
…Tako je i s Daliborom Stošićem, o kojemu sam jednom ranije napisao: “Kod njega, mašta je na djelu u onim područjima koja su naglašena simbolima što tvore živčevlje u okovu njegovih skulptura. “. A njegovi antropomorfni ili nedvosmisleno imenovani modeli, čvrsto postavljeni na podnožja od lijevanog željeza, razmataju svojevrsni okovani bestijarij, koji obliku daje svoj puni organski učinak i svoju najuvjerljiviju izražajnost, kroz određenu sublimaciju volumena, su-postavljenog primitivnome. Zapravo se u tim sićušnim zastojima i laganim odlaganjima ostvaruje ova ljudska i životinjska simfonija, istodobno gruba i sofisticirana, koja sparuje zaigranost i ozbiljnost za volju dvoglasne melodije. Dvoglasne, jer globalno, dva ponavljajuća materijala grade kostur ovih blokova ; drvo i metal, sve u svemu vruće i hladno, koje se, međutim, ne protive jedan drugome, potencijal jednoga ne obvezuje onoga drugoga. S druge strane, proces suvremene umjetnosti ne sastoji se samo od stvaranja novoga, nego smjera drugim načinima opažanja djela i njegova stvaranja. Iz takovoga rada na volumenu se razvila tehnika asemblaža. Taj je termin prvi upotrijebio Jean Dubuffet 1953. povodom slika maloga formata realiziranih od ponovno upotrijebljenoga materijala. Smatralo se da se može pohvaliti radikalna inovacija ovakvoga puta, s obzirom da se skulptura već dugo svodila na čin oduzimanja kako bi se konstruiralo, to jest, rezanjem drvenog trupca ili komada kamena kako bi se ekstrahirali dijelovi…
Gérard Xuriguera, 2019.